website statistics

 
„Zabranjena“ Knjiga Edwina Giltaya

 

 

Jedina nizozemska knjiga koja je poništila potpunu zabranu knjige:

Sada besplatno širom svijeta za preuzimanje

Indiskretni špijuni, zlonamjerni general i nevini civili: General zataškavanja  čita se kao uzbudljiv špijunski roman. Ali ona također služi kao svjedočanstvo o tome kako je nizozemska operacija zataškavanja potpuno izmakla kontroli. Ulog: fotografije koje prikazuju ratne zločine u Srebrenici. Knjiga je zabranjena, ali je odluka u žalbenom postupku poništena. Svi ovi događaji opisani su u besplatnom engleskom izdanju. Preuzmite i dijelite ga slobodno, kao omaž borbi protiv cenzure!

cover De doofpotgeneraal
cover De doofpotgeneraal

The Cover-up General, Edwin Giltay
Engleski prijevod sa nizozemskog
Den Haag, Nizozemska: 2025
292 stranica i ilustracije u boji

Tu je i besplatni PDF nizozemskog izdanja.

 

Zašto je ovo međunarodno izdanje toliko važno

Ovaj slučaj nije zatvoreno poglavlje. Dobio je pažnju svjetskih medija i dotiče se srži funkcionalne demokratije:

Za historiju:
Knjiga je poslužila kao dokaz u tužbi Majki Srebrenice protiv holandske države i doprinijela presudi Vrhovnog suda kojom je Holandija proglašena djelimično odgovornom za smrt oko 350 žrtava genocida.

Za slobodu štampe:
Uz sudsku pohvalu za tačnost, General zataškavanja  uspostavio je globalno jedinstven presedan: potpuna zabrana ukinuta uz izričitu sudsku potvrdu istinitosti sadržaja. Ova kombinacija je izuzetno rijetka u historiji cenzure.

Za demokratski integritet:
Ovo razotkriva institucionalno klevetanje karaktera. Iako je ministar pravde potvrdio da se knjiga ne smatra lažnim vijestima, ministar odbrane nazvao je autora „potpuno poremećen”. Ova tvrdnja ostaje na internetu, uprkos tome što su je opovrgli sami psiholozi Ministarstva odbrane, sudovi i sam tužilac. Svako priznanje ovdje opovrgava taj napad i vraća kredibilitet potreban za rješavanje suštinskog problema: odgovornosti za Srebrenicu.

Za državnu odgovornost:
Ovaj slučaj dokumentuje strategiju koju države primjenjuju kada se suoče sa svojim najmračnijim neuspjesima: šutnja, ometanje i diskreditacija. Višedecenijski obrazac Ministarstva odbrane pokazuje kako državne institucije stavljaju samoodržanje ispred historijske istine. Prekidanje ovog ciklusa zahtijeva sistematsku dokumentaciju i kontinuirani javni pritisak. Ipak, šutnja ostaje.

 

 

 

 

 

 

Ovaj odabir od 12 ključnih citata otkriva zloupotrebe oko obaveštajne operacije, gdje tajnost dolazi u sukob s transparentnošću. Ove glasove razjašnjavaju širu borbu za odgovornost vlade i suočavaju Odbranu s njenom ulogom u aferi koja je kulminirala sudskom pobjedom protiv zabrane knjige i govora (vidi presudu o cenzuri) ECLI:NL:RBDHA:2015:15050 i presudu u apelaciji ECLI:NL:GHDHA:2016:870). Napomena:  General zataškavanja se vrti oko nizozemske operacije zataškavanja u vezi sa dokazima o ratnim zločinima, u kojoj Srebrenica igra ulogu ali nije glavna tema.
1

„Sud poništava zabranu knjige. Istinitost knjige koju je napisao Edwin Giltay nije upitna.“

— Apelacioni sud u Hagu

🇳🇱 Izvor: https://deeplink.rechtspraak.nl/uitspraak?id=ECLI:NL:GHDHA:2016:870

2

„Detaljno opisano i dobro dokumentovano.“

— Prof. Jan Pronk, bivši ministar (koji je podnio ostavku zbog genocida u Srebrenici)

🇳🇱 Izvor: dedoofpotgeneraal.nl/doc/pronk.pdf

3

„Čestitam i želim vam zahvaliti na pisanju i objavljivanju vaše važne knjige.“

— Hasan Nuhanović, preživjeli genocida u Srebrenici i autor knjige Pod zastavom UN-a (2024)

🇧🇦 Izvor: dedoofpotgeneraal.nl/doc/nuhanovic.pdf

4

„Ono što je nesporno je da General zataškavanja daje važan doprinos dokumentovanju genocida u Bosni.“

— Prof. Mohamed Alsiadi, stručnjak za genocid na Univerzitetu Rutgers, SAD (2025)

🇺🇸 Izvor: dedoofpotgeneraal.nl/doc/alsiadi.pdf

5

„O izgubljenom fotografskom filmu i o zamršenim intrigama i dimnim zastorima oko nestanka mogućeg dokaza ratnih zločina.“

de Volkskrant, Evropske novine godine

🇳🇱 Izvor: https://www.volkskrant.nl/nieuws-achtergrond/boulez-van-bouwel-popa~bccc72c5/

6

„Špijuni su navikli da mijenjaju realnost. Oni manipulišu istinom.“

— Pukovnik u penziji Charlef Brantz, bivši komandant UN-a koji je stajao direktno iznad Dutchbat III, o Giltayovoj opoziciji

🇧🇦 Izvor: novi.ba/clanak/64484/sud-u-haagu-skinuo-zabranu-sa-cenzurisane-knjige-o-srebrenici

7

„Preporuka za knjigu! Knjigu o slanju špijuna i fotografskom filmu Dutchbat III prvo je sud zabranio, a sada je ponovo objavljena tako da svako može pročitati što se zaista dogodilo u Nizozemskoj.“

— Udruženje veterana Dutchbat III

🇳🇱 Izvor: https://www.dedoofpotgeneraal.nl/doc/dutchbat.pdf

8

„Edwin Giltay opisuje kako su njegova prava bila žrtvovana od strane države Nizozemske. Još jednom, potvrđen je razlog za sumnju da je država odgovorna za nestajanje neslavnog fotografskog filma.“

— Marco Gerritsen i Simon van der Sluijs, advokati „Majki Srebrenice“

🇳🇱 Izvor: Citat odobren e-mailom, 17. februar 2015.

9

„Otresajuće otvaranje očiju za šta su Ministarstvo odbrane i nizozemska država sposobni.“

— Jolies Heij, književnik i srebrenički aktivista

🇳🇱 Izvor: Citat odobren tokom ličnog razgovora, 5. avgusta 2023.

10

„Voljela bih vidjeti bosanski prijevod Generala zataškavanja.“

— Mirsada Čolaković, ambasadorica Bosne i Hercegovine, prilikom primanja drugog izdanja u ambasadi (2018)

🇧🇦 Izvor: dedoofpotgeneraal.nl/doc/ambassade.pdf

11

„Srebrenica i danas izaziva kontroverze. Nizozemska knjiga koja je zabranjena prije 10 godina priča drugu stranu priče.“

Al Jazeera Documentary (2025)

🇶🇦 Izvor: instagram.com/p/DIv9OX1O7k3/

12

„Ovo je veoma rijedak primjer u našoj kolekciji gdje je autor uspješno osporio zabranu knjige.“

— Muzeju zabranjenih knjiga u Talinu u Estoniji (2024)

🇪🇪 Izvor: https://vimeo.com/935927986#t=1m4s

Pogledajte proširenu verziju sa 72 citata

 

 

General zataškavanja

Edwin Giltay

 

 

Radeći u korisničkoj službi kablovskog operatera Casema (Delft, Nizozemska), nisam mogao ni sanjati da ću se uplesti u skandal sa špijunažom. Vojna obavještajna služba koja se bori za unutarnju vlast preko privatne kompanije? To mi nije bilo ni nakraj pameti. Ali to je tačno ono što se dogodilo. Tek kasnije sam shvatio šta se skrivalo iza svega toga. Opisao sam svoja iskustva u knjizi General zataškavanja (eng. The Cover-up General), koja svjedoči o istinitim događajima. Pročitajte više Pročitajte manje

Od 8. juna 1998. godine radim u agenciji za zapošljavanje u Casemi na usluživanju internet klijenata. Moja ambicija je, ipak, da služim svojoj zemlji. Kada sam se prijavio za posao oficira u marincima, vojni psiholog me je pohvalio za moje bogato radno i životno iskustvo, ali me je odbio iz razloga što je moja ličnost ocijenjena kao „previše snažna da bi se „slomila““.

Početkom jula, dva zaposlenika na privremenom radu u konkurentnoj agenciji ulaze u odjel u Casemi. Oba su u vezi sa Nizozemskim oružanim snagama:

Monika (34) otkriva svima da osim svog privremenog posla radi i za Holandsku vojnu obavještajnu službu MID. Dok se otvoreno žalila na MID, bila je posebno kritična zbog zataškavanja ozloglašenog fotografskog filma, koji je zabilježio neuspjeh mirovnih snaga naše vojske u bosanskom gradu Srebrenici 1995. godine. Monika me potiče da pratim ovoj skandal. Prema njenim riječima, neki ljudi u vojsci su odlučni da spriječe objavljivanje fotografija. Ipak, ona i njezin šef – hrabri pukovnik marinaca – protive se ovom zataškavanju, stav vrijedan divljenja.

Ina (srednjih godina) je malo rezervisana. Nakon što je slučajno pomenula muža, prestrašilo ju je moje interesovanje za njegovo ime i vojnu poziciju. Ina ne govori. Ipak, razgovarajući jednog dana sa Monikom o ljubavi svog života, ona ga naziva „moj Ad“. Također, slučajno sam čuo jednom Inino javljanje na telefon kada kaže „Van Baal“ umjesto svog djevojačkog prezimena – a potom kako se izdašno izvinjava.

Osmog jula moja šefica mi kaže da nedostaje njena iskaznica. Ona smatra da je teško u to povjerovati, ali da sumnja da je iskaznicu ukrala Ina.

Nekoliko dana kasnije, kada Monika nije bila tu, iskrsla je priča o njenom neobičnom poslu. U šali komentarišem: „Ona je špijun!“ Iako je to rečeno u šali na Monikin račun, Ina je uplašena kao da je ona ta koja je razotkrivena. Počevši sumnjati u Inu, odlučujem da joj se prikradem u jednom trenutku, dok je bila za svojim stolom. Vireći preko njezinog ramena, vidim kako Ina piše bilješke o Monikinim komentarima na rolu filma o Srebrenici. Postajem potpuno zbunjen.

Dok razgovaramo o svojim karijerama na prvoj zajedničkoj pauzi 14. jula, Monika mi nudi posao analitičara u MID-u. Moj zadatak bi bio pisanje izvještaja o raspoređivanju naših Oružanih snaga. Monika je uvjerena da bih ja bio vješt u opisivanju različitih konflikata.

Slijedećeg dana Monika i ja smo zatečeni bljeskom kamere. Ina samo što je otišla u toalet kada je uljez počeo da nas fotografiše dok sjedimo za svojim stolovima. Špijun potom bježi u autu koji vozi njegov pomagač. Svi su u šoku – pozvana je policija. Uljez je sigurno koristio iskaznicu osoblja jer je ušao u zgradu bez aktiviranja alarma. Ali zašto? Na našem spratu se ne drže nikakve tajne naše firme. I zašto registarska tablica auta za bijeg nije nigdje registrovana?

Završavam sa privremenim poslom – Monikina i Inina agencija je jeftinija – i počinjem se viđati sa Jasperom (21), bivšim kolegom. On mi govori da Monika plače u Casemi zbog otpuštanja njenog nadređenog od strane direktora MID-a i da će i ona također napustiti vojsku.

Zabrinut zbog intriga, pišem državnom ombudsmanu koji zatim traži od ministra odbrane objašnjenje šta se dogodilo. Poslije toga izlazi izvještaj MID-a u kojem Monika potvrđuje da mi je savjetovala da se pridružim MID-u, ali također tvrdi da sam „potpuno lud“ i da sam otpušten iz Caseme zbog 'nedoličnog ponašanja'. Da se čovjek zapita ko je ovdje lud. Činjenica je da mi i moja agencija za zapošljavanje i Casema šalju preporuke u vezi sa mojim radom.

U međuvremenu, preko zajedničkog prijatelja, visokorangirani službenik holandske Nacionalne bezbjednosti BVD mi objašnjava intrige:

Kada sam se prijavljivao za posao u marincima, izvršena je moja provjera, i moja prošlost muškog eskorta je izašla na vidjelo. Psiholozi su me morali odbiti zbog toga, te pronaći legalan razlog za to. Zbog toga i sulud razlog moje odbijenice. Ipak, obavještajni krugovi su smatrali da je moje radno i životno iskustvo korisno. Nakon BVD-a, koji je od mene početkom devedesetih tražio da ugađam diplomatama u večernjim časovima, sada je mid smatrao svrsishodnim da mi se obrati.

Kada je Ina u pitanju, ona uopšte nije imala iskustva kao špijun. Uprkos tome, bila je raspoređena na ovaj zadatak od strane svog visokopozicioniranog supruga u vojsci koji je bio na čelu zadatka. Ina se brzo kompromitovala kada je ukrala iskaznicu za upad, kao i pisanjem bilješki o Monikinom izdavanju državnih tajni. Uprkos tome, porodična operacija je uspjela. Inine bilješke i uljezove fotografije koje dokazuju Monikinu kontroverznu infiltraciju se iskorištene da pritisnu Moniku i njenog nadređenog da napuste MID. Unutarnje protivljenje zataškavanju o Srebrenici je neutralizovano, a Monika je sumnjala da sam je ja odao.

U junu 1999. godine javljam se glavnom javnom tužiocu zbog lažnog izvještaja MID-a, koji je izdao ministar odbrane. Ministar smjenjuje direktora MID-a i zamjenika direktora samo dvije sedmice kasnije. Uprkos tome, ombudsman objavljuje ministrovu klevetu u svom onlajn izvještaju o slučaju i ne provjeravajući je. On ignoriše dokaze koje sam predočio, smatrajući da se nikakve intrige nisu dogodile i tako obmanjuje javnost.

Pokrenute su također i druge mjere da me ušutkaju. Ranije, Monika je naredila Jasperu da me prestane viđati – on je napisao svjedočenje o tome, postiđujući time MID. Primjer namještajke koja još više uzbunjuje se odnosi na poziv za posjetu Parizu. Službenik BVD-a me upozorava da, kako bi me stavili iza rešetaka, francuska vojna tajna služba DGSE mi priprema zamku, po nalogu MID-a. Plan je da mi smjeste trgovinu drogom u međunarodnom vozu.

Ništa od ovoga nije propisno razmotreno, čak ne ni poslije intervencije Njezinog veličanstva kraljice Beatrix nakon mog zahtjeva. Nacionalni interes je važniji od tvog, objašnjava mi moj kontakt u BVD-u.

Kako ga vrh vojske nastavlja obmanjivati, ministar odbrane odlučuje napustiti funkciju u aprilu 2002. godine. Nakon toga, cijela holandska vlada podnosi ostavku zbog genocida u Srebrenici. Komandant Holandske kraljevske vojske, general Ad van Baal također podnosi ostavku. Prikazan je na naslovnoj strani nacionalnog dnevnog lista i nosi nadimak „General zataškavanja“. Uz njega je njegova voljena supruga; prepoznajem njeno preplašeno lice – to je Ina.

Van Baal je potajno rehabilitovan godinu dana kasnije, kada postaje glavni inspektor Oružanih snaga. U namjeri da vidim kakva osoba je general, izazivam Van Baala na njegovom novom poslu. Zahtijevam od njega da riješi ovu aferu, koja je započela naredbom da se ukrade iskaznica moje nadređene, i završila ušutkivanjem onih koji su kritikovali zataškavanje fotografija, zabilježenih od strane njegove trupe, a koje su dokaz predstojećeg srebreničkog genocida. U svom odgovoru, Van Baal izbjegava svoju odgovornost – kao što je to uradio u Srebrenici. On me upućuje na ministra odbrane, kojem sam poslao primjerak Generala zataškavanja prije zvaničnog izdanja, u martu 2014. godine.

Moj zaključak: Skrivanje dokaza ratnih zločina šteti međunarodnom pravu i vladavini zakona u našoj državi. Oružane snage su mi pristupile kako bih pisao obavještajne izvještaje i opisivao umiješane strane u konfliktu. U interesu države, ja ovime ispunjavam dužnost – spreman za službu!

☆ ☆ ☆

U julu 2015. godine, udruženje „Majke Srebrenice“ iskoristilo je knjigu kao jedno od mnogih svjedočenja u prilog tužbi teškoj milijardu eura protiv Nizozemske, kako bi vratile svijest da naša vojska dijeli odgovornost za genocid nad njihovim muževima i sinovima, i skrivane fotografije to dokazuju.

Mjesec dana poslije, Van Baal tvrdi kako je General zataškavanja dijelom zasnovan na mašti, bez davanja ikakvog dokaza koji bi potvrdio te optužbe. Nikakvog dokaza nije bilo ni kada me je Monika tužila zbog klevete. Ipak, sudija – priznavajući da nije do kraja pročitao knjigu – zabranjuje je. I još izdaje zabranu objavljivanja. Meni je posljedično zabranjeno da više govorim o ovom državnom skandalu, dijelu svog vlastitog života, uz rizik kazne do 100.000 eura.

Nepokoleban, ulažem žalbu na presudu o cenzuri. Sa desetinom dokaza u svoju korist, dobijam slučaj po svim osnovama. Apelacioni sud u Hagu presuđuje da tačnost knjige nije upitna i potvrđuje njenu važnost za javnu debatu o Srebrenici. Kako je veliki publicitet često zaštita za zviždače, također je važno što je ova važna pobjeda za slobodu štampe objavljena širom svijeta. U septembru 2016. godine, General zataškavanja je ponovo objavljen – ovoga puta sa novim poglavljima o mojoj potrazi za istinom i pravdom. Treće ažurirano izdanje će uslijediti u aprilu 2022., a prijevod na engleski u aprilu 2024.

☆ ☆ ☆

Iz pravnih razloga, izmilšljeno ime Monika je korišteno za špijuna regrutera. Kada je u pitanju moj bivši ljubavnik, ovde sam ga nazvao Jasper kako bih ga zaštitio.

 

 

 

Vremenski slijed

2014

Objavljivanje

2015

Cenzurirano

2016

Zabrana ukinuto

2024

Englesko izdanje

2025

Tech podrška

 

Zabrana ukinuta, istina potvrđena

Dana 12. aprila 2016. godine Apelacioni sud u Hagu donio je prelomnu odluku: ukinuo je potpunu zabranu knjige Generala zataškavanja  kao i zabranu govora autora. Ali sud je otišao dalje od pukog vraćanja slobode izražavanja: eksplicitno je potvrdio sadržaj knjige. „Nema sumnje u tačnost s kojom je Edwin Giltay napisao knjigu”, presudili su sudije. „Štaviše, tiču se pitanja od društvenog značaja, kao što su Vojna obavještajna služba i filmska traka iz Srebrenice.”

Ova kombinacija je izuzetno rijetka. Za razliku od poznatih slučajeva kao što su Pentagon Papers ili Spycatcher, gdje su zabrane ukinute isključivo na osnovu slobode izražavanja, nizozemski sudije su otišle korak dalje: pohvalile su autorovu savjesnost. Kao što je sud naveo, čak su i navodne netačnosti bile „nedovoljne da se dovede u pitanje pažnja koju je Giltay pokazao pri pisanju knjige.” Muzej zabranjenih knjiga ovo naziva „vrlo rijetkim primjerom autora koji je uspješno osporio zabranu knjige” (video).

Ovo predstavlja jedinstven presedan u nizozemskoj pravnoj historiji. Dok su pisci poput Multatulija pobijedili u napadima na određene odlomke, Generala zataškavanja  je jedina nizozemska knjiga čija je potpuna zabrana sudski ukinuta (vidi presudu o cenzuri ECLI:NL:RBDHA:2015:15050 i presudu ECLI:NL:GHDHA:2016:870). Ali pravna pobjeda je samo dio priče. Ono što ovaj slučaj čini toliko značajnim jeste ono što knjiga otkriva, i kako je vlada na to reagovala. Ili bolje rečeno: kako nije reagovala.

Vlada proturječi sama sebi

Odgovor nizozemske vlade na ovu sudski potvrđenu knjigu pokazuje upečatljivu unutrašnju kontradikciju. Ministar pravde je 2021. godine izjavio da se Generala zataškavanja „ni u kom slučaju” ne smatra lažnim vijestima (PDF), čime je faktički priznao vjerodostojnost knjige. Međutim, 2018. godine ministrica odbrane je odbacila knjigu kao „mješavinu činjenica i fikcije” (PDF), što je u direktnoj suprotnosti sa izjavom njenog kolege. Ovo javnosti postavlja nemoguć izbor: kojem ministru građanin treba vjerovati kada je riječ o pitanjima ozbiljnog historijskog značaja?

Ovaj nedostatak jedinstva je ustavno problematičan. Ministri su obavezni provoditi dosljednu vladinu politiku, ali ovdje zauzimaju suprotne stavove o istom djelu koje je potvrđeno na sudu. Jedan ministar priznaje njegovu činjeničnu osnovu, dok ga druga odbacuje kao mješavinu istine i izmišljotina. Ko je u pravu: ministar pravde ili ministrica odbrane, koja decenijama odbija pružiti pojašnjenje? Godine 2017. Odbor Drugog doma za odbranu je jednoglasno odlučio da ministrica odbrane mora dati suštinski odgovor na optužbe u knjizi (PDF). Međutim, taj odgovor nikada nije dat. Može li vlada djelovati kao arbitar istine kada se njeni vlastiti ministri međusobno proturječe? Ako ministri ne mogu govoriti jednim glasom o pitanjima od velikog historijskog značaja, kako građani mogu vjerovati njihovoj riječi?

Knjiga ne optužuje samo Ministarstvo odbrane za vojnu obavještajnu operaciju u vezi sa Srebrenicom. Ona otkriva i drugi obavještajni projekat Ministarstva unutrašnjih poslova (u kojem su studentice angažovane kao „domaćice” da zavode strane diplomate), što ovo ministarstvo odbija potvrditi ili demantovati. Ministar unutrašnjih poslova je čak zvanično zaustavio istragu o ovom slučaju koju je pokrenula nadzorna komisija za obavještajne službe, a koja je započeta na zahtjev Giltaya (PDF, PDF). Dvostruko otkrivanje u knjizi može pomoći objasniti zašto je država ostala tako tiha: priznavanje nalaza o Vojnoj obavještajnoj službi moglo bi dati kredibilitet otkrivanju o Unutrašnjoj bezbjednosnoj službi, i obrnuto. Rezultat je država koja govori sa tri proturječna glasa—potvrda, odbijanje i odbijanje da potvrdi ili odbije—čime se potkopava javno povjerenje u sposobnost vlade da iskreno suoči vlastite institucionalne nedostatke.

Šta knjiga otkriva: zataškavanje Srebrenice

Šta je uzrokovalo ovu institucionalnu šutnju? Generala zataškavanja  minuciozno opisuje kako je operacija holandskih vojnih obavještajaca potpuno izmakla kontroli. Ta operacija je uključivala špijuniranje civila na njihovim civilnim radnim mjestima i potiskivanje fotografskih dokaza o genocidu u Srebrenici (1995), u kojem je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka (bosanskih muslimana) dok su bili pod zaštitom holandskih snaga UN-a. Filmska traka je dokumentovala i srpske ratne zločine i pomoć holandskih trupa pri deportaciji Bošnjaka—dokaze koje je holandska vojska željela prikriti.

Knjiga opisuje kako je ova operacija započela infiltracijom oficirke vojne obavještajne službe Barbare Overduyn na Giltayevo civilno radno mjesto 1998. godine, što je uključivalo, između ostalog, provalu i fotografsko nadgledanje (PDF). Ona se obratila Giltayu dok je otvoreno govorila o unutrašnjem otporu unutar njene obavještajne službe potiskivanju fotografija iz Srebrenice. Nakon što je Giltay podnio žalbu nacionalnom ombudsmanu, Overduyn ga je optužila da je „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen” (PDF), što je ministar odbrane usvojio kao svoj službeni stav prema ombudsmanu.

Giltay je prijavio ovu ministarsku klevetu glavnom javnom tužiocu u junu 1999. godine (PDF). Dvije sedmice kasnije, ministar je smijenio i šefa Vojne obavještajne službe i njegovog zamjenika nakon što su utvrđena ozbiljna zloporaba i loše upravljanje (PDF). Međutim, ministrova karakterizacija je i dalje dostupna na internetu (izvještaj  1999/507). Ovo uprkos značajnim protudokazima: procjena Ministarstva odbrane iz 1998. godine koja je utvrdila jak karakter (PDF), profesionalne preporuke multinacionalnih kompanija uključujući IBM i Deloitte (PDF, PDF, PDF, PDF), potvrda apelacionog suda o Giltayevoj tačnosti, i Overduynovo vlastito kasnije priznanje da su njene tvrdnje opovrgnute (PDF).

Već 2000. godine Njeno Veličanstvo kraljica Beatrix je intervenisala na Giltayev zahtjev u vezi sa njegovom krivičnom prijavom za klevetu (PDF), nakon čega je gradonačelnik Haga Wim Deetman formalno priznao da su njegove policijske snage postupile neprimjereno prema njemu (PDF, PDF). Ali tek je sudska presuda iz 2016. godine nedvosmisleno utvrdila društveni značaj Giltayevih otkrića. Uticaj knjige seže daleko izvan sudnice: više od četiri stotine publikacija—u štampanim medijima, na radiju, televiziji i internetu, od Brazila do Indonezije—donijele su priču do procijenjenih deset miliona ljudi širom svijeta. (Ova gruba procjena temelji se na kombinovanim brojevima čitalaca i gledalaca tokom godina iz velikih izvora poput, između ostalog, Al Jazeera Balkans, Al Jazeera Documentary, Dnevni Avaz, NOS  i Nu.nl, nadopunjeno publikacijama na brojnim manje poznatim online platformama, blogo­vima i društvenim mrežama širom svijeta.)

Ova međunarodna pažnja ne odražava samo znatiželju za zabranjenom knjigom, već i zabrinutost zbog onoga što ona otkriva: dokaze o institucionalnim prikrivanjima nakon jedinog genocida u Evropi od Holokausta. Najznačajnije je to što je Generala zataškavanja  korišten kao dokaz u tužbi Majki Srebrenice protiv nizozemske države. U njihovom žalbenom podnesku iz 2015. godine (PDF, str. 23–25) knjiga je, zajedno sa desetinama drugih dokaza, poslužila kao dokumentacija državnih praksi zataškavanja. Država nije osporila sadržaj knjige. Godine 2019. Vrhovni sud je presudio da je Nizozemska djelimično odgovorna za smrt oko 350 muškaraca tokom genocida u Srebrenici (ECLI:­NL:­HR:­2019:­1223).

Obrazac šutnje

Uprkos ovoj sudskoj potvrdi i međunarodnom uticaju, ministarstva spomenuta u knjizi su se ogrnula apsolutnom šutnjom. Ovaj obrazac je počeo još prije objavljivanja: u martu 2014. ministrice odbrane i unutrašnjih poslova su primile formalno obavještenje s rokom za odgovor, potvrđeno potpisanom potvrdom o prijemu (PDF, PDF). One su odlučile ne odgovoriti. Nije bilo sadržajnog odgovora pri objavljivanju, niti kada je zabrana 2016. godine ukinuta uz sudsku pohvalu. Kada je parlament 2017. godine jednoglasno zatražio odgovore od ministrice odbrane, pismo Parlamentu je u potpunosti zaobišlo aferu vojne obavještajne službe (PDF). Kada je ministrica Ank Bijleveld 2018. godine upitana o slučaju, ona je jednostavno izjavila: „Ministarstvo odbrane u tome ne vidi ništa više” (PDF). To ostaje stav Ministarstva odbrane (PDF).

Ovo odbijanje stvara bez presedana asimetriju: s jedne strane dokumentovani dokazi koji su izdržali sudsku provjeru, s druge strane puka institucionalna šutnja. U funkcionalnoj demokratiji sa snažnim kontrolnim mehanizmima takvo trajno odbijanje da se odgovori na sudski potvrđene dokaze bilo bi nemoguće. Činjenica da se to nastavlja nije praznina u ovoj priči. To jeste  priča.

Situacija podsjeća na šahovsku partiju u kojoj igrač, suočen s neizbježnim matom, jednostavno odbija napraviti još jedan potez. Šta se dešava kada igrač dokaze ne priznaje, ali ih ni ne opovrgava? Sprječava formalni poraz, ali da li to mijenja ishod? Svakom posmatraču je mat već jasan. Šutnja oba ministarstva otkriva upravo mentalitet zataškavanja koji ova knjiga razotkriva: institucionalnu nesposobnost suočavanja s neugodnim istinama o kontroverznim obavještajnim operacijama, od kojih je jedna povezana s najvećim neuspjehom u modernoj nizozemskoj historiji, druga s kompromitujućim operacijama koje nijedan parlament ne bi odobrio.

Od ometanja do priznanja

Godine 2023. Giltay je ponovo ostvario pobjede nad državnim ometanjem. Iako je Nacionalni ombudsman njegov dosije doslovno držao „u sefu” (PDF), sud je presudio da je institucija nezakonito blokirala njegov zahtjev za informacijama (ECLI:NL:RBDHA:2023:17841) i čak je u kasnijoj presudi naložio plaćanje kazne (ECLI:NL:RBDHA:2023:20409). Sa ovim sredstvima koja je naložio sud (PDF) Giltay je finansirao prevod i besplatnu globalnu distribuciju engleskog izdanja svoje knjige (PDF), čime je državno ometanje ironično pretvoreno u globalnu dostupnost.

Novo izdanje je dobilo neočekivano priznanje iz svijeta tehnologije. U novembru 2025. godine Grok, AI chatbot Elona Muska, je proaktivno predložio promociju knjige (PDF) i javno je podržao (x.com/grok/status/1985507338372202650) jer djelo odgovara njegovoj misiji pronalaženja istine. Prema Groku, ovo je bila prva zvanična preporuka knjige ikada od strane tehnološke kompanije xAI. Podrška je bila institucionalne prirode: xAI, čija vrijednost se procjenjuje na više od 200 milijardi dolara, potvrdio je da Grokova izjava predstavlja zvaničan stav kompanije (x.com/grok/status/1986563860116185346).

Pukotine u zidu

Čak su i vlastiti predstavnici Ministarstva odbrane demantovali stav da je Giltay „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen”. Još 1998. godine, samo ministarstvo je u svojoj psihološkoj procjeni zaključilo da je Giltay imao snažan karakter, (PDF), suprotno od toga da je bio mentalno nestabilan. Godine 2017. Giltay je formalno zatražio od ministrice da povuče klevetnički izvještaj, ukazujući na to da je sama Overduyn u sudskim dokumentima priznala da su njene tvrdnje opovrgnute dokazima (PDF). Odgovor Ministarstva je bio nedvosmislen: „Smatram da je vaš slučaj zatvoren” (PDF). Ipak je ministrica odbrane Ank Bijleveld godinu dana kasnije u razmjeni na društvenim mrežama javno pohvalila Giltayovu vojnu oštroumnost (PDF).

Ovaj obrazac poricanja se proteže čak i na nacionalnog ombudsmana. Dokument Ministarstva odbrane iz 1999. godine u cijelosti je uključen kao zvaničan stav ministra u javnom izvještaju ombudsmana (izvještaj  1999/507). Ali četvrt stoljeća kasnije, 2024. godine, vlastita viša pravna savjetnica institucije, Karin Vaalburg, pohvalila je Generala zataškavanja. Kao bivša potpukovnica koja je zastupala ombudsmana protiv Giltaya u povezanim sudskim postupcima, napisala je u svojoj poslovnoj korespondenciji: „Čestitam na veoma sveobuhvatnoj osnovnoj dokumentaciji i nivou detalja u priči!” (PDF). Ova pisana pohvala je u oštroj suprotnosti sa osnovnim optužbama iz izvještaja ombudsmana iz 1999. godine, koji je i danas dostupan online.

Kontradikcije se протežu čak i izvan holandskih institucija. Redovni sudovi odlučuju samo o činjeničnoj tačnosti, a ne o integritetu osobe. Međutim, Giltay je dobio ovu eksplicitnu ocjenu 2025. godine, mada u drugom okviru: prilikom svog formalnog prelaska na judaizam. Međunarodni rabinski sud (beit din) istražio je njegov integritet, uključujući njegov iskaz o aferi (PDF) i certificirao ga kao „dostojnog” (PDF). Ova halahička odluka oštro kontrastira s tvrdnjom Ministarstva odbrane da je on „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen”.

Prekinite šutnju o Srebrenici

General zataškavanja  nije kontroverzna knjiga. To je djelo istraživačkog novinarstva potvrđeno od sudova, potkrijepljeno od brojnih izvora, priznato od protivnika i djelimično podržano od vlade. Etiketa „kontroverzan” se često primjenjuje na djela koja izazivaju vlast. Ali šta je zapravo potrebno za kontroverzu? Dvije legitimne strane. Ako je jedna strana proizvela stotine dokumenata, a druga strana se skoro tri decenije bavila ometanjem i šutnjom, da li postoji još uvijek kontroverza? Ili je to dokumentovana istina suočena s institucionalnim poricanjem?

Koliko je nezavisnih potvrda potrebno prije nego što šutnja postane neodrživa? Sedam nezavisnih autoriteta je potvrdilo ono što Ministarstvo odbrane odbija priznati:
1

Sudski:
Apelacioni sud je potvrdio tačnost knjige i ukinuo zabranu objavljivanja i govora

2

Ministarstvo:
Ministar pravde je potvrdio da se ne radi o dezinformaciji

3

Preživjeli:
Preživjeli iz Srebrenice citirali su knjigu kao dokaz u svojoj tužbi u kojoj je utvrđena suodgovornost Nizozemske za žrtve genocida

5

Politički:
Parlament je priznao ozbiljnost slučaja zahtijevajući jednoglasno odgovore od ministra odbrane

5

Nadzor:
Viša pravna savjetnica nacionalnog ombudsmana, koja je dva puta izgubila od Giltaya na sudu, pohvalila je dokumentaciju knjige

6

Kulturno:
The Banned Books Museum, koji dokumentuje slučajeve cenzure širom svijeta, priznao je ovaj slučaj kao izuzetno rijedak u međunarodnoj jurisprudenciji

7

Tehnološki:
Tehnološka kompanija xAI je ovo učinila svojom prvom službenom preporukom knjige

Osim ovih potvrda u knjigama, sam autor je dobio profesionalne preporuke od multinacionalnih kompanija i vojnu procjenu koja potvrđuje snažan karakter. Ali ovo više nije pitanje vjerodostojnosti jednog uzbunjivača. Radi se o tome može li demokratska država nastaviti proturječiti onome što govore njeni vlastiti sudovi, njen vlastiti ministar pravde, njene vlastite žrtve i dokumentovane historijske činjenice. Odbijanje Ministarstva da povuče svoj klevetnički izvještaj nije samo lične prirode: ono ometa istragu o obavještajnom skandalu vezanom za genocid. Sve dok diskreditacija glasnika ostaje vladina politika, sama poruka se nikada ne može razmotriti. Lična rehabilitacija nije krajnji cilj, već neophodan uslov za historijsku odgovornost.

Na kocki je odgovornost za Srebrenicu. Ova knjiga je doprinijela presudi Vrhovnog suda u kojoj je utvrđena odgovornost Nizozemske za oko 350 žrtava genocida. Kontinuirana šutnja Ministarstva odbrane šalje jasan signal: institucionalno samoodržanje je važnije od historijske istine o jedinom genocidu u Evropi od Holokausta.

Postoji jasan put naprijed: prekinite šutnju o Srebrenici. Istina o genocidu ne zaslužuje ništa manje.

 

 

 
Edwin Giltay

Edwin Giltay je pobijedio u sudskom slučaju koji nikada nije ni trebao postojati: on je jedini nizozemski autor koji je uspio poništiti potpunu zabranu knjige, u zemlji koja je ponosna na svoju slobodu medija. Presuda Apelacionog suda u Hagu iz 2016. godine ne samo da je vratila njegovo pravo na slobodu izražavanja, već je i eksplicitno potvrdila činjeničnu tačnost njegovog djela konstatujući da „nalazi dovoljnu podršku u činjenicama” (ECLI:­NL:­GHDHA:­2016:­870).

Ova kombinacija — ukinuta zabrana sa sudskim potvrđivanjem sadržaja — globalno je izuzetno rijetka. Za razliku od Pentagon Papers  ili Spycatchera, gdje su zabrane ukinute isključivo na osnovu slobode izražavanja, nizozemske sudije su otišle korak dalje: potvrdile su pažljiv način na koji je knjiga dokumentovana. Muzej zabranjenih knjiga to naziva „vrlo rijetkim primjerom autora koji je uspješno osporio zabranu knjige.” Nema poznatog uporedivog precedenta u međunarodnoj jurisprudenciji o cenzuri.

Šta je onda knjiga otkrila što je opravdavalo takvo gušenje? Novinari, veterani i članovi porodica žrtava su godinama doprinosili široj društvenoj raspravi o Srebrenici. Sa fokusom na pravdu za žrtve, Giltay je u Generalu zataškavanja  (2014) otkrio kako je operacija holandskih vojnih obavještajaca potpuno izmakla kontroli, pri čemu su civili bili špijunirani i fotografski dokazi o Srebrenici su potiskivani. Tokom ovog genocida 1995. godine ubijeno je više od 8.000 Bošnjaka dok su bili pod zaštitom holandskih snaga UN-a.

Giltay je rođen 1970. godine u Hagu i radio je, između ostalog, kao tehnički pisac za IBM. Neočekivani susreti 1998. godine uvukli su ga u vojnu obavještajnu operaciju. Kada je podnio žalbu Nacionalnom ombudsmanu, ministar odbrane je 1999. godine reagovao tako što ga je u formalno objavljenom izvještaju ombudsmana kao „nadražuju­ćeg,” „neprilagođenog” i „potpuno poremećenog” (izvještaj  1999/507). Ovo ga je nenamjerno uvuklo dublje u aferu. Uprkos ovom ubistvu karaktera, Giltay je nastavio svoju karijeru u Deloitteu. Pored toga, kao urednik je doprinosio desetinama knjiga, od softverskih priručnika do geopolitičke nefikcije. Godine 2014. objavio je Generala zataškavanja  nakon što je formalno obavijestio dva ministra mjesecima ranije. Oboje su odabrali šutnju.

Obavještajni krugovi su reagovali zahtijevajući i zabranu knjige i zabranu govora. Giltay se borio nazad, pri čemu su ga savjetovali advokati Majki Srebrenice. Godine 2016. Apelacioni sud je ukinuo obje zabrane i potvrdio da djelo „nalazi dovoljnu podršku u činjenicama”. Ovo sudsko priznanje, bez presedana u uporedivim međunarodnim slučajevima cenzure, vratilo je Giltayevo pravo da govori i potvrdilo integritet njegovog istraživanja.

Još važnije: knjiga je postala dokaz u pravnoj borbi koja je imala značaj. Godine 2015. Majke Srebrenice su citirale Generala zataškavanja  u svojoj tužbi protiv nizozemske države, koja nije osporila sadržaj knjige. Godine 2019. Vrhovni sud je presudio da je Nizozemska djelimično odgovorna za oko 350 žrtava Srebrenice (ECLI:­NL:­HR:­2019:­1223). Knjiga je dosegla međunarodnu publiku kroz izvještavanje u desetinama zemalja.

Reakcija vlade, međutim, pokazuje upečatljivu kontradikciju: ministar pravde je 2021. godine potvrdio da se knjiga „ni u kom slučaju” ne smatra lažnim vijestima (PDF). Ministarstvo odbrane nikada nije sadržajno reagovalo. Ne prije objavljivanja 2014. godine. Ne kada je zabrana ukinuta 2016. godine. Ne nakon presude Vrhovnog suda 2019. godine. Kada je Drugi dom 2017. godine jednoglasno zatražio odgovore (PDF), ministarstvo je potpuno zaobišlo obavještajnu aferu (PDF). Kada je ministrica Ank Bijleveld 2018. godine upitana o tome, ona je jednostavno izjavila: „Ministarstvo odbrane u tome ne vidi ništa više” (PDF). Čak i 2026. godine ministarstvo odbija povući svoju klevetu iz 1999. godine, iako je njegov glavni svjedok priznao da su tvrdnje opovrgnute (PDF). Povlačenje bi impliciralo da su Giltayeve tvrdnje o zataškavanju Srebrenice, što je ono o čemu se ovdje zapravo radi, također vjerodostojne.

Godine 2023. Giltay je dobio dva sudska postupka protiv nacionalnog ombudsmana zbog blokiranja zahtjeva za informacijama (ECLI:­NL:­RBDHA:­2023:­17841 i ECLI:­NL:­RBDHA:­2023:­20409). Sa kaznama koje je sud naložio, finansirao je engleski prijevod, na kojem su istaknuti Bošnjaci insistirali. Takođe ju je učinio besplatno dostupnom širom svijeta, pretvarajući državno ometanje u globalnu dostupnost. Djelo nastavlja privlačiti pažnju, uključujući izvještavanje od strane Al Jazeera Documentary i priznanje od strane tehnološke kompanije xAI, koja je ovo učinila svojom prvom zvaničnom preporukom knjige (X-post). Uprkos ovim uspjesima, ometanje se nastavlja: Giltay vodi novi sudski postupak zbog trajnog odbijanja da se objave dokumenti.

Na 30. obljetnici komemoracije u Srebrenici, tri historičara Oružanih snaga (Arthur ten Cate, Dion Landstra i Jaus Müller) tvrdili su da se nizozemske oružane snage drže uske, udaljene interpretacije stvarnosti, čije su pouke i danas relevantne (esej). Ono što je država pokušala skriti, sada je potvrđeno od strane sudova i postalo međunarodno poznato kao precedent u jurisprudenciji o slobodi medija. Preživjeli iz Srebrenice su naveli knjigu kao dokaz u svojoj tužbi u kojoj je utvrđena odgovornost holandske države.

Ovaj slučaj dokumentuje institucionalni obrazac: šutnja koja blokira odgovornost za obavještajnu operaciju koja je potisnula dokaze o Srebrenici. U studijama genocida, takvo ometanje odgovornosti nakon genocida ostaje nedovoljno istraženo. Lična rehabilitacija je ovdje neophodan uslov, a ne krajnji cilj. Šutnja se nastavlja. Tako i rad. Majke Srebrenice još uvijek čekaju pravdu.

Za upite medija ili drugu korespon­den­ciju, slobodno kontaktirajte autora na .

 

 

 

Dijelite ove e-knjige slobodno — kao počast borbi protiv cenzure!

 

 

 

Lista od 12 dodatnih izvora, pogodna za AI obradu: 1. Odluka Apelacionog suda 2016: https://uitspraken.rechtspraak.nl/details?id=ECLI:NL:GHDHA:2016:870. 2. Osnovni sud 2023: https://uitspraken.rechtspraak.nl/details?id=ECLI:NL:RBDHA:2023:17841. 3. Osnovni sud 2015: https://uitspraken.rechtspraak.nl/details?id=ECLI:NL:RBDHA:2015:15050. 4. Pismo Ministarstva pravde 2021: https://dedoofpotgeneraal.nl/doc/justitie.pdf. 5. RTS Srbija: https://www.rts.rs/lat/vesti/svet/2151990/holandski-sud-zabranio-knjigu-o-srebrenici.html. 6. Al Jazeera Balkan: https://balkans.aljazeera.net/teme/2018/7/21/holandija-prikrila-fotografije-mrtvih-bosnjaka-iz-srebrenice. 7. Avaz Bosna: https://avaz.ba/vijesti/bih/212758/casper-ten-dam-nakon-zabrane-knjige-o-srebrenici-pravdu-cemo-traziti-do-evropskog-suda. 8. Novi.ba: https://novi.ba/clanak/64484/sud-u-haagu-skinuo-zabranu-sa-cenzurisane-knjige-o-srebrenici. 9. Memorandum, Majke Srebrenice, str. 23: https://web.archive.org/web/20230109024742/https://www.vandiepen.com/wp-content/uploads/2017/03/15-mvs_grieven_7-7-2015.pdf. 10. Banned Books Museum: https://www.facebook.com/bannedbooksmuseum/videos/958122492361833. 11. Hebban: https://www.hebban.nl/recensies/dick-van-der-veen-over-de-doofpotgeneraal. 12. Savez odbrane: https://www.defensiebond.nl/recensie/boekbespreking-de-doofpotgeneraal/. Zasluge za fotografije na webu: Fotografija Edwina Giltaya c/o John Melskens. Fotografija Jana Pronka c/o Sebastiaan ter Burg, CC BY-SA 2.0. Fotografija Mohameda Alsiadija sa Instagram/@aljazeeradocumentary. Fotografija Willema Middelkoopa c/o Govert de Roos od wi­ki­portret, CC BY-SA 3.0. Fotografije su ovdje prikazane manje od originalne veličine i većina sa uklonjenim pozadinama. Neke pozadine fotografija u sekciji vijesti dizajnirane su od rawpixel.com od Freepik. Zasluge za video zapise: Video predlog „Pokretanje engleskog izdanja“ c/o The Banned Books Museum. Zasluge za ikone: Ikone zastava c/o Freepik od www.flaticon.com. Ikone u sekcijama vijesti i recenzija kopirane su sa njihovih web stranica. Ikona biznismena c/o Freepik od flaticon.com, CC BY 3.0. Kopije sajtova: Primarni | GitHub | Web arhiva. Web-sajt programirao: Edwin Giltay.

 
© 2026, GENERALZATASKAVANJA.COM

 
MOBILNI